10 najboljih pjesama modernizma

Smatra "modernizam"Do vremena (krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća) u kojem se u književnosti pojavio pokret s tim imenom; biti poezija glavna književna vrsta s najviše promjena, budući da umjetnici nastoje pokazati više kreativnosti, s narcisoidnim tonovima, obnovljenijim jezikom (kao i metrikom) i ističući kulturu u kojoj se domoljubni identitet vidi drugim očima.

U to su se vrijeme pojavile mnoge pjesme modernizma koje danas i dalje uživaju veliku popularnost, poput onih koje smo uvrstili u ovu kompilaciju. Sigurno vam neka imena zvuče poznato ako znate poeziju, ili čak i ako je ne znate, od tada Rubà © n DarÃo, koje se smatra maksimalnim eksponentom pokreta, ime je koje ste morali čuti barem jednom.

Pjesme modernizma koje ne možete propustiti

Očito biti Rubà © n DarÃo jedan od najistaknutiji pjesnici modernizma, trebalo je dodati malo više o njegovim djelima (točnije tri pjesme). Međutim, također možete uživati ​​u spisima José Martí, Antonio Machado, Salvador Díaz Mirón, Ramón López Velarde i Delmira Agustín.

1. I tražio sam te po gradovima ...

Tražio sam te u gradovima,
I tražio sam te u oblacima
I pronaći svoju dušu
Mnogo ljiljana sam otvorila, plavi ljiljani.

A tužni koji su plakali rekli su mi:
Oh, kakva živa bol!
Da je tvoja duša dugo živjela
Na žutom ljiljanu!

Ali reci mi kako je bilo?
Zar nisam imao dušu u prsima?
Jučer sam te upoznao
A duša koju ovdje imam nije moja

Autor: Jose Marti

2. Caupolican

To je nešto strašno što je vidjela stara rasa;
čvrsto drvo na ramenu prvaka
divljak i žestok, čiji je krupni buzdovan
baratati Herkulovom ili Samsonovom rukom.

Njegova kosa za kacigu, prsa za naprsnik,
bi takav ratnik, iz Arauca u regiji,
Kopljanik šume, Nimrod koji lovi sve,
razoružati bika ili zadaviti lava.

Hodao je, hodao, hodao. Ugledao je svjetlost dana,
vidjelo ga je blijedo popodne, vidjela ga je hladna noć,
i uvijek stablo stabla na leđima titana.
„El Toqui, el Toqui!“ Poviče ganuta kasta.
Hodao je, hodao, hodao. Zora je rekla "Dosta",
a visoko čelo velikog Kaupolikana bilo je uzdignuto

Autor: Ruben Dario

3. Fatalno

Blago stablu koje je jedva osjetljivo,
i još tvrđi kamen, jer se više ne osjeća,
jer nema veće boli od boli biti živ,
niti veću tugu od svjesnog života.

Biti i ne znati ništa i biti besciljno,
i strah da je bio, i budući teror ...

I sigurni teror sutra biti mrtav,
i patiti za životom i za sjenom i za
ono što ne znamo i u što teško sumnjamo,
i meso koje iskušava svojim svježim grozdovima
i grob koji čeka sa svojim pogrebnim buketima,
I ne znajući kamo idemo
niti odakle dolazimo ...!

Autor: Rubén Darío

4. Sjećanje na djetinjstvo

Hladno smeđe popodne
zime. Školarci
oni uče. Monotonija
kiše iza prozora.

To je razred. Na plakatu
Zastupljen je Kain
bjegunac, a Abel mrtav,
pored grimizne mrlje.

Sa zvučnim i šupljim timbrom
grmi učitelj, starac
loše odjeven, mršav i suh,
noseći knjigu u ruci.

I čitav dječji zbor
lekcija je pjevanje:
«Tisuću puta sto, sto tisuća;
tisuću puta tisuću, milijun ».

Hladno smeđe popodne
zime. Školarci
oni uče. Monotonija
kiše na prozorima.

Autor: Antonio Machado

5. Sanjam ceste

Idem sanjajući ceste
popodne. Brda
zlatni, zeleni borovi,
prašnjavi hrastovi! ...
Kamo će put?
Pjevam, putniče
uz stazu ...
(Poslijepodne pada)
"U svom srcu sam imao
trn strasti;
Jednog sam ga dana uspio otkinuti:
"Više ne osjećam svoje srce."

I cijelo polje na trenutak
ostaje, nijem i tmuran,
meditirajući. Vjetar zvuči
u topolama rijeke.

Poslijepodne postaje mračnije;
i put koji vijuga
i slabo izbjeljuje
postaje oblačno i nestaje.

Moja pjesma opet zavija:
"Oštri zlatni trn,
koji bi te mogao osjetiti
pribijen u srce ”.

Autor: Antonio Machado

6. Spineli

To poput psa koji se liže
ruka njegova gospodara,
strah omekšava strogost
suzama koje prolijem;
neka neznanje tvrdi
do neba dobro koje mu nedostaje.

Ja, s vrlo visokim čelom,
koja se usudila da me grom povrijedi
Izdržat ću ne odustajući
oluja koja me napada.

Ne čekajte sažaljenja
koji nije nefleksibilan uvijen:
Na silu ću biti rob
ali ne voljom.

Moja neukrotiva taština
ne odgovara srednjoj ulozi.
Poniziti me? Niti prije toga
koji okreće i isključuje dan.

Da sam anđeo, bio bih
vrhunski anđeo Luzbel.
Čovjek srca
nikad ne popustite zlobi.

Autor: Salvador Diaz Miron

7. Sestro, rasplači me ...

Fuensanta:
daj mi sve morske suze.
Oči su mi suhe i patim
neizmjerna želja za plakanjem.

Ne znam jesam li tužan za dušu
mojih vjernih otišao
ili zato što su naša uvela srca
nikad neće biti zajedno na zemlji.

Rasplači me sestro
i kršćanska pobožnost
vaše bešavne ruke
obriši suze kojima plačem
gorko vrijeme mog beskorisnog života.

Fuensanta:
Znate li more?
Kažu da je manje velik i manje dubok
nego žaljenje.

Ni sam ne znam zašto želim plakati:
možda će to biti zbog žaljenja koje skrivam,
možda zbog moje beskrajne žeđi za ljubavlju.

Sestra:
daj mi sve morske suze ...

Autor: Ramon Lopez Velarde

 8. Volim, ti voliš

Voljeti, voljeti, voljeti, voljeti uvijek, sa svime
Biti i sa zemljom i s nebom,
Svjetlošću sunca i tamom blata;
Ljubav prema svim znanostima i ljubav prema svim željama.

A kad planina života
Neka bude teško i dugo i visoko i puno dubina
Voljeti neizmjernost na kojoj je ljubav
I izgaraj u fuziji vlastitih grudi!

Autor: Ruben Dario

9. Kad zavoliš

Kad zavoliš, ako nisi volio,
To ćete znati na ovom svijetu
To je najveća i najdublja bol
Da budem i sretna i jadna.

Posljedica: ljubav je ponor
Svjetlosti i sjene, poezije i proze,
I tamo gdje se radi najskuplje
Što je istovremeno smijati se i plakati.

Najgore, najstrašnije,
Je li nemoguće živjeti bez njega

Autor: Ruben Dario

10. Serpentin

U svojim snovima o ljubavi zmija sam!
Gliso i mreškanje poput potoka;
Dvije tablete za nesanicu i hipnotizam
Oni su moje oči; vrh šarma
To je moj jezik ... i privlačim poput suza!
Ja sam gumb bezdana.

Moje tijelo je vrpca oduševljenja
Glisa i valovito poput milovanja ...

A u svojim sam mrskim snovima zmija!
Moj je jezik otrovna česma;
Moja glava je ratni dijadem,
Učinite smrt fatalnom stranom
S mojim učenicima; i moje tijelo u dragulju
To je plamen groma!

Ako tako sanja moje tijelo, takav je moj um:
Dugo, dugo, zmijoliko tijelo,
Vibrirajući vječno, sladostrasno!

Tvoja je ljubav, robo, poput vrlo jakog sunca:
Zlatni vrtlar života,
Vrtlar smrti vatre
U plodnim karmenima mog života.

Gavran kljun miriše na ruže,
Melared Stinger užitaka
Vaš jezik je. Tvoje tajanstvene ruke
Oni su kandže milovanja u rukavicama.

Tvoje su oči moje okrutne ponoći
Crno saće jebenih medova
To je iscurilo iz oštrine;

Kriza iz leta iz budućnosti,
To je tvoja veličanstvena i tamna ruka,
Ukleta kula moje samoće.

Autor: Delmira Agustin

To su pjesme modernizma to nam je privuklo pažnju i željeli smo ga postaviti za vas, pa se nadamo da će vam se svidjeti. Ne zaboravite podijeliti publikaciju na svojim društvenim mrežama ako vam se svidjela, a također možete ostaviti komentar na pjesme.