Trebamo li dati do znanja onima koje volimo, ako žive u svijetu mašte, da je stvarnost drugačija, čak i ako je okrutnija ili bolnija?
Mislim da jesam.
Kao liječnik mogu posvjedočiti važnost dva aspekta koja su očigledno udaljena od liječenja, ali koja značajno utječu na prognozu i ishod njihove bolesti u evoluciji pacijenta.
Mislim svijest o bolesti i volja za ozdravljenjem.
Pacijent koji želi napredovati ima mnogo više mogućnosti za to od onoga koji ostaje svjestan posljedica te bolesti i zbog toga je prepušten sudbini bez obzira je li vaš liječnik u pravu u vezi s tabletama i izmišljotinama koje je propisao.
Simptom je znak da nešto nije u redu, dobar glasnik koji nas upozorava da postoji neka opasnost s kojom se moramo nositi. Za ono što je rečeno, upozorenje nije osuda ili nekrolog; ali budite oprezni, to samo po sebi nije konačno rješenje problema.
Pitat ćete se zašto vas sve to pitam ... Objasnit ću:
Uzmimo taj mrski osjećaj unutarnje praznine (koji gotovo svi znamo) kao da je to simptom, signal alarma, nedvosmislen znak bolest duha kako ćemo zvati potreba za duhovnim
Znanje o njegovom postojanju i želja da se riješe tog pogubnog iskustva mogu biti, paradoksalno, najbolja pomoć da nas gurne da hodamo putem više ravni koja preusmjerava naš život u smjeru te zaboravljene duhovnosti.
I to zvuči vrlo korisno, iako je, još jednom, to samo reklama, jer osjećaj, sam po sebi, ne može izliječiti bolest.